[VIJUGA ART ] Week 14. – Antea Biskupovic

U prošlom krugu rubrike “Vijuga art” pokazali samo vam radove koji su pristigli na temu “Kiparstva” . Za titulu najboljeg rada natjecalo se 3 umjetnika sa svojim radovima. Rad koji je skupio najviše glasova je “Starac i more” autorice Antea Biskupovic(http://bit.ly/AnteaBiskupovic) . Baš radi te pobjedi napravili samo intervju u kojem će se Antea predstaviti   !

Velike čestitke Antea na pobjedi u rubrici !

Naziv:Starac i more
Autorica:Antea Biskupovic
Week 13

  • Možeš li nam se molim te predstaviti(reći nešto više o sebi i o tome kako si ušla u svijet umjetnosti?)

    Ime mi je Antea Biskupović, iz malog sam mjesta Omiša, pokraj Splita. Imam 23 godine. Zvanje magistar kiparstva stekla sam pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, 2019.godine.

    Poprilično sam aktivna na umjetničkoj sceni, imam preko dvadeset sudjelovanja na grupnim izložbama i festivalima, a do sada sam ostvarila pet samostalnih izložbi u Dugom Ratu, Omišu i Splitu, te imam najavljene dvije samostalne izložbe u ovoj godini (Trogir i Zagreb).

    Aktivni sam sudionik na kolonijama, kako kiparskim, tako i slikarskim, rezultat kojih su i dvije javne skulpture velikog formata u kamenu. Vodila sam mnoge kiparske radionice (od kojih su neke i međunarodnog karaktera). Članica sam više likovnih udruga, te čest sudionik i inicijator u raznih organizacija i projekata.

  • Kako si došla do ideje za pobjednički rad „Starac i more“ i koja se poruka krije iza tog rada? 

    Kao što sam već spomenula svaki rad je misao za sebe, iza svakog stoji neka priča koja kreira ideju o nastanku. Na neki način svi su radovi usko povezani, neovisno o njihovim različitostima, tako da svaki prethodni čini onog koji dolazi, jer bez prethodnih znanja, iskustva, vještina, ideje i motivacija, teško je ostvariti i napraviti nešto novo.

    Pobjednički rad „Starac i more“ je prvi u istoimenoj seriji radova, nastao na jedan sasvim neobičan način. Čitajući knjigu autora Ernesta Hemingwaya s naslovom čije ime nosi i sam rad, kao i svakodnevno okruženje ljudima različitih životnih standarda pomoglo mi je u kreiranju ideje o koja priča o životu, njegovim porazima i pobjedama.
    “Ali čovjek nije stvoren za poraze (…) Čovjek može biti uništen, ali ne i pobijeđen.”
    Citat koji me je nepovratno promijenio kao osobu i autora, udahnuo u mene potrebu da svojim radom pošaljem poruku o prolaznosti svega što nas okružuje, ali s jednim duboko pozitivističkim stavom.

  • Zbog čega si odabrala kiparstvo kao tvoj način izražavanja?

    Kiparstvo kao (možda) najstarija grana umjetnosti,  samnom je još od vrtičke dobi. Imam stalnu potrebu nešto kreirati, stvarati, oblikovati vlastitim rukama i to je kao neko unutarnje previranje, na  taj način  svaki je rad – novi izazov.

    Sposobnost da napravim nešto novo, čega prije nije bilo, da svojim rukama stvaram neki novi, svoj svijet, iznova me oduševljava svaki put. Neutaživa je želja i strast koju probudi u meni mogučnost za oblikovanjem nečeg novog.

    Kada pričam o oblikovanju medij izražavanja pada u drugi plan, jer svoje ideje utjelovljujem u raznim materijalima, stilovima i načinima izražavanja, a na kraju jedino važno je da je nastalo oblikovanjem ruku – u direktnom doticaju s materijalom (bilo kiparstvo ili slikarstvo).

  • Za svoje radove koje si objavila na Vijugi gdje pronalaziš inspiraciju? Kako ide proces izrade jednog rad?


    Malo je strasti poput one koja rukovodi umom čoveka obuzetog impulsom za stvaranjem, na taj način inspiraciju za rad pronalazim u svemu, ali i ona traži mene. Nekada je to u vidu vremenske promjene, nekada nekakva životna situacija određuje smjer kretanja misli, a ponekad mi samo „nešto padne na pamet“, teško je objasniti taj trenutak spoznaje, za kojeg je po meni neophodna sloboda,  kao i proces nastajanja rada, početak je često spontan, izvan dohvata kontrole, a sloboda je faktor koji ga određuje. Vođena tim istim naletima slobode rjetko dopuštalam mislima da preuzmu kormilo nad radom i predrasudama da uspore njegov rast, na taj način sam počela proučavati, odnosno tumačiti umjetnosti kao život , a ne djelo.

    Nema smisla kada radiš nešto jer moraš – bez dubine i objašnjenja, bez logike –  iza vlastitih poriva i afiniteta. Rijetko da imam što konkretno za reći o svom radu, to je emocionalno putovanje koje nadilazi riječi. S time na umu, moja šutnja dolazi kao imperativ, a ne iznenađenje jer neke stvari ne trebaju definiciju, štoviše, ona pobija njihovu srž. 

  • Misliš li da se od umjetnosti može živjeti u Hrvatskoj ? Ako da zbog čega, ako ne zbog čega ne?

    Kao mladi autor mogu tvrditi sa sigurnošću da je jako teško “probiti” se u svijetu umjetnosti, naročito u našoj maloj domovini.

    Teško je danas u doba suvremenih medija i tehnologija biti orginalan, inovavtivan, konkurentan i održiv, kada za svako tvoje ponuđeno rješenje za neki likovni problem postoji još čitavi niz njih.

    Danas su serijski proizvođači zamnijenili rukotvorine nečim što je ‘oku ugodno’, jer svi hrle onome što je lijepo, a svrha umjetnost ne leži u tome da bude lijepa, nego u buđenju osječaja u promatraču.

    Budući sam bila jako aktivna dok sam bila u sustavu redovnog obrazovanja (SŠ i akademija) imala sam priliku kretati se u krugu ljudi koji cijene umjetnost sa svim njenim obilježjima, tako da sam stekla dobre kontakte  i ostavila dobre dojmove, pa s obzirom na prethodne utiske, razne preporuke – nešto posla uvijek se nađe – uglavnom u obliku privatnih narudžbi. Preživljavanje u umjetnosti je kontinuirana borba, jer nikada neznaš koliko te posla čeka, koliko vremena će ti što uzeti i koliku ćeš zaradu imati u konačnici

     

  • Kako potaknuti mlade i nove umjetnike da pokazuju svoje radove? (što im ti možeš poručiti da izađu iz zone udobnosti kako bi još više rasli i napredovali?)

    Za izaći u javnost treba imati hrabrost, probiti barijeru i koračati naprijed  prema tempu svog osobnog nahođenja. Teško je izaći iz zone vlastite udobnosti i predstaviti sebe svijetu koji je kritičan i okrutan.

    Prvi puta sam samostalno izlagala sa tek napunjenih dvadeset godina, apsolutno nova u svijetu u kojeg sam naglo ušla. Nikada prije tog trenutka nisam razmišljala o tome kolika je količina vremena i energije potrebna za pripremu i postav jedne izložbe, naročito kad su u pitanju kiparski radovi koji su sami po sebi jako krhki i osjetljivi. 

    Od transporta samih radova, do pronalaska velikog broja postamenata, organizacije prostora, pronalaska osobe koja piše predgovor, dizajnera kataloga, fotografiranja radova i sl.

    Pripreme su bile duge i iscrpljujuće, prvi puta sam bila razočarana organizacijom galerijskog subjekta koji nije bio od nikakve potpore ni pomoći, ali to sam u konačnici shvatila kao svoju pobjedu, jer sam prvim iskustvom doživjela sve moguće poteškoće vezane uz izlaganje u javnom prostoru.

    Sve probleme zaboravite u trenutku otvaranja izložbe, kad vam leptiriću u trbuhu zaigraju, osjećate se kao djete koje je prvi put osjetilo čari zaljubljivanja. Otvaranje izložbe bilo je veličanstvrno, ljudi su čekali u redu da vide moje radove, zainteresirano ih promatrali, postavljali brojna pitanja…taj osječaj ne mogu usporediti ni sa čim.

    Nakon svoje prve izložbe sam shvatila po prvi puta da sve što radim ima smisao, poprimilo je neku drugu dimenziju, ohrabrilo me  i potaknulo na daljne stvaranje. Bilo je to jedno veliko emocionalno pražnjenje i još veće motivirajuće punjenje. 

    Svako sljedeće izlaganje bilo je kao i novi rad – jedinstveni izazov. Treba dozvoliti svijetu da osjeti na trenutak ono što Vi kao autor živite.

    U koliko želite vidjeti ostale radove od Antea Biskupovic možete ih vidjeti na linku

How useful was this post?

Click on a star to rate it!

Average rating 0 / 5. Vote count: 0

No votes so far! Be the first to rate this post.

As you found this post useful...

Follow us on social media!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *